La leggenda del pianista sull’oceano – The Legend of 1900 (1998)

“Legenda 1900” je jedan izuzetno kvalitetan, emotivan i slojevit film. Ovaj projekat nije dobio priznanje i publiku koju i više nego zaslušuje, zato nastojim da vam ga putem loga prezentujem. U samom startu ću naznačiti da je ovo fenomenalan umetnički film, ispunjem prelepom muzikom, i da njegovo odsustvo od realnosti ne treba pogrešno tumačiti.

Reditelj Đuzepe Tornatore (Giuseppe_Tornatore), poznat po svom remek-delu “Cinema_Paradiso” nas upoznaje sa mladim siročetom, kojeg posada broda pronalazi u kotlarnici i nezvanično ga usvaja. Dečak dobija ime “1900”, po godini u kojoj je pronađen, i već kao vrlo mlad pokazuje izvaredan talenat zai sviranje klavira. Kako odrasta, njegov talenat i umeće kontrolisanja ovog instrumenta izuzetno napreduju i on ostaje da živi na tom brodu, bez ikakvog pravog identiteta, nikada ne kroči na tlo, tj. nikada da siđe sa broda. Iako 1900 biva ubeđivan od strane svog najboljeg prijatelja da napusti brod i krene u poteru za slavom i životom koji zasluži, da istražuje život, naš heroj to konstatno odbija, govoreći kako sve što mu u životu treba, nalazi se na ovom brodu.

Ovo je interesantan koncept, gde imamo lika čiji svet ima bukvalne opipljive granice, i čitava ta ideja o beskrajnom prostranstvu i mogućnostima blokira i plaši ovog izuzetno darovitog mladića. Ovo je odlična metafora na ljude koje se ne pomeraju iz svoje “komforne zone”, nemajući dovoljno hrabrosti da istražuju, preuzimaju rizike i ostvare svoj puni potecijal. Priča je ispričana kroz naraciju jednog saksofoniste Maksa, koji nas kroz niz “flashback-ova” upoznaje sa našim glavnim akterom.

Ne bih više da odajem oko same priče, da ne bih previše otkrio, tako da ću sada preći na detalje. Gluma u ovom projektu je zbilja fantastična. Glavni akter, Tim Rot (Tim_Roth), obavlja sjajan posao, prezentujući nam jednu veoma misterioznu i ineteresantnu ličnost. Zaslužuje sve čestitke za obavljen posao. Što se tiče same realizacije, film se odlikuje fantastičnom atmosferom, prelepom kinematografijom, i izvan svega, maestralnom muzikom. Enio Morikone (Ennio_Morricone) je kao i uvek na vrhuncu svog zadatka, i svojim kvalitetnim odabirom muzike on dosta dodaje na kvalitetu romantičnih segmenata. Posebno bih želeo da istaknem scenu džez takmičenja u klaviru između glavnog lika, 1990, i Dželi Rol Mortona – ništa lepše ne pamtim da sam u skorije vreme video.

Preporučujem ovaj film svima, jer je stvarno jedno impresivno i prelepo ostvarenje, gotovo da sam siguran da će vam se dopasti.

Ocena:  9/10

TAGOVI:

OSTAVI KOMENTAR, ULEPŠAJ MI DAN

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Ulogovan kao . Izloguj se?

6 Comments

  1. Odlican!
    stvarno kul fil, mislim da je dobra stvar sto nisi mnogo stvari odavao 😀 za svaku pohvalu
    BTW scena sa takmicenjem je malo predvidljiiva .. ali i pored toga je ooodlicna 😀

    • Ta scena je svu u vezi muzike, koja je više nego fenomenalna! 🙂
      PS. Baš nisam odao mnogo, znaš i sam šta se sve izdešavalo! 🙂 Psssst! :))

  2. Pingback: 32 bloga i 38 novih blog postova ove nedelje #pratipetak #followfriday | Džepna Venera blog

  3. aleksandra

    inace, citam ovu knjigu kao lektiru iz italijanskog, cula sam da film traje dugo, ali da je dobar, a knjiga ima manje od 35 strana 🙂 bas cu ga pogledati.

  4. Gagili

    Gagili…Alesandro Bariko je moj omiljeni pisac i slobodno mogu reci da je ovo jedan od retkih filmova koji ne vredja pisano delo mada je u ovom slucaju to stvarno tesko jer je i radjeno sa tom namerom da se prenese na scenu.Iskreno…ne verujem da je mogao bolji reditelj da radi ovaj film jer covek bas zna kad koja emocija ide (ne znam da li mozda to ima veze i sa slicnim mentalitetom)…Cista desetka za ovu recenziju i jos zvezdica zato sto si spomenuo CInema paradizo :).