Boogie Nights (1997)

Period između početka šezdesetih i druge polovine osamdesetih godina je najspecifičniji u novijoj  istoriji Amerike. Tokom tih okvirnih dvadeset  pet godina, prožetih iniciranjem i vođenjem brojnih ”spasilačkih” ratova, predsedničkih atentata i afera, SAD nisu  postale  samo vojnička i politička,  već i kulturološka sila. Okviri i pravac razvoja njihove muzike, književnosti i filma, oblikovali  su ukus i interesovanja mlađih  generacija širom sveta, što je trend koji se održao i do danas.

 Jedan od najuspešnije plasiranih proizvoda,  koji je stigao sa američkog kontinenta, jeste pornografski film. Nastala delom,  kao reakcija na činjenicu da su polno prenosive bolesti bile tema o kojoj se pre šaputalo nego glasno govorilo, a delom kao potencijalni način da se stvori novi dugoročni izvor zarade, pornografija je procvetala  i  doživela svoje ”Zlatno doba” koje je, počevši krajem šezdesetih, trajalo preko petnaest godina. Pornografija je tada služila kao način borbe protiv mnogih protivničkih, konzervativnije orijentisanih grupacija a sve, što nekada beše sakrivano,  izašlo je  na videlo i ostalo dostupno široj masi.

Film ”Boogie Nights” je priča jednog mladića i njegovog izleta u porno industriju. Edi Adams živi više nego ispodprosečnim životom u Los Anđelesu. Sa majkom alkoholičarkom i ocem slabićem, napustio je srednju školu,  radio  kao konobar u klubu do kojeg je  putovao  više sati svaki dan, ne bi li pobegao od sopstvene stvarnosti. Kada ga zapazi Džek Horner, poznati pornografski reditelj, Edijev život dobija  vrtoglavo  ubrzanu putanju. Njegov fizički izgled je odgovarajući za tu industriju ali kada Džek otkrije veličinu Edijevog ”dara”, bez ikakvih problema  ga dovodi  do slave i popularnosti. Kako vreme bude odmicalo, a Edijev uspeh postajao sve veći, otkriće da u okruženju ispunjenom drogom, alkoholom i svakom drugom vrstom  slobode  nema pobednika.

Kada bi filmovi bili religija, Pol Tomas Anderson (Paul Thomas Anderson)  bio bi  Bog! Ne postoji režiser današnjice koji sa tolikom silovitošću  i emocionalnom jačinom “ispreda”  narativ i stvara okruženje koje vas usisava u radnju, opčinjava i tera da, sa apsolutnom pažnjom, posmatrate i formirate mišljenje o svakom liku pojedinačno ili  kao delu  kolektiva. Nemoguće je nemati stav na njegove filmove, nikada nisam pogledao Andersonov film a da nisam potpuno učestvovao ili pak imao dilemu o sopstvenoj reakciji na ono što sam pogledao.

Ovaj film je savršeno funkcionalan sistem, ništa nije prepušteno slučaju!  Kvalitet režije i koordinacije se najviše ogleda u pozadinskim radnjama, šumovima, glasovima koji besprekorno komplementiraju interakciju glavnih aktera. Muzika je bila važan faktor, izabrane su najritmičnije numere koje nam dočaravaju suštinu perioda disko muzike. Iako ne poseduje grandiozne ”special effects” scene, ”Boogie Nights” je epskih proporcija, hvata duh čitave jedne ere i oslikava nam svet u kojem svaki dodatni centimetar znači korak bliže ka slavi ali i stepenicu niže ka potpunom moralnom i psihološkom ambisu.

Potreban je dobar režiser da bi Mark Valberg (Mark Wahlberg) pružio dobar performans ali je potreban sjajan režiser da bi Mark Valberg pružio nezaboravan performans!  Sigurno je bio neophodan  veliki  trud da se iz njega izvuče kvalitet neophodan za tumačenje glavnog lika u ostvarenju ovakih dimenzija.  Edi Adams je pun pogodak, sa manjkom intelekta i viškom samopouzdanja, Valberg je pružio ulogu karijere. Suštinski gledano, sva težina filma je na leđima sporednih glumaca. Bert Rejnold (Burt Reynolds) i Džulijen Mur (Julianne Moore) su vrhunski umetnici čija harizma i talenat ne prestaju da oduševljavaju. Rejnolds kao ”matori” Horner, koji konstantno  samom sebi  pripisuje  epitet umetnika pokušavajući da zadrži  gledaoca u bioskopu, dugo po završetku fiziološkog procesa. Džulijen Mur je jedinstvena u svakom smislu reči. Više od decenije se divim njenoj sposobnosti da se centrira u dramatsko središte uloga koje tumači i postane jedno sa likom, delivši svaku  sudbinu  koju treba da iznese pred posmatrača. Najprostije rečeno, u ovom filmu ona glumi da ne ume da glumi, da je netalentovana  za šta je, svi se možemo se složiti,  potreban vanserijski talenat. Sporedne uloge sačinjavaju Džon Rajli (John C. Reilly), Vilijam Mejsi (William H. Macy), Don Čidl (Don Cheadle) kao i maestralni Filip Simor Hofman (Philip Seymour Hoffman), koji se uz pomoć ove uloge  probio u filmsku industriju. Svi oni su  rezidenti Hornerove kuće bluda.

 Ono što mi se najviše dopalo u ovom filmu je što nas  ni u jednom trenutku ne zavarava  ta vrsta slobode  i što jasno vidimo tugu i izgubljenost svih koji su zaista imali tu nesreću da postanu deo ovakvog načina života. Kultni film, u svakom pogledu, zaslužuje  respekt  i više od jednog  gledanja. Nastavljam da se divim   Pol Tomas Andersonu i radujem se njegovom ovogodišnjem filmu ”The Master” koji će, ako se nastavi trend uspona kvaliteta iz projekta u projekat, biti njegov najbolji do sada.

 Ocena : 10/10

 

autor recenzije: Bojan Gačić

 

 

 

TAGOVI:

OSTAVI KOMENTAR, ULEPŠAJ MI DAN

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Ulogovan kao . Izloguj se?

8 Comments

  1. Saša V.

    Vrhunski film, stvarno svaka čast! Reditelja za predsednika! Velemajstorski!

  2. nikola

    sjaajan..svaka preporuka i opravdana ocena 10/10…

  3. Pingback: Kakav je film? » The Master (2012)

  4. Vuk

    Savršen film, opravdana 10ka. Mada mi je od pomenutog režisera draži "There will be blood".

  5. Pingback: Kakav je film? » Lovelace (2013)

  6. Бранко

    Ако имамо у виду филмове који прате животну драму неког лика, мислим да су генерално прецењени. Иако филмови попут овог, Scarface-a, Goodfellas имају велику репутацију и чврсту базу фанова мислим да сви имају један огромну монотону фазу која почиње са почетком пада главног лика.
    Далеко од тога да су наведени филмови, као и овај, лоши (чак напротив) али мислим да их њихово дуго трајање (које узрокује неку врсту празног хода) убија и спречава да буду још бољи.
    Једино је Форест Гамп у том рангу успео да без икакве грешке прикаже праву животну драму.

    Иначе, добра критика.

  7. crna lampa

    "Kada bi filmovi bili religija, Pol Tomas Anderson (Paul Thomas Anderson) bio bi Bog!" lepo receno.
    Sjajan film, realno Valbergu je ovo najbolja uloga.

  8. Pingback: Kakav je film? » Inherent Vice (2014)