Poslednjih godina se može primetiti sklonost ka humanizaciji monarha na filmu. Pod parolom „svi smo mi ljudi“, vladari upadljivo bivaju prikazivani kao „običniji“ građani sa ličniim nizom problema i dilema. Definitivno najuspešniji pojekat tog tipa jeste „The King’s Speech“, brilijantan film čija poruka je promakla mnogima. Slično sa „The Young Victoria“, iza sve raskoši i blještavila leži delimično slojevit kontekst smešten u represivnoj eri gde se stajalo između onog što želiš i onog što se očekuje.
Treba skrenuti pažnju na „Mrs. Brown“, koji govori o kasnijim godinama vladavine kraljice Viktorije. Džudi Denč (Judi Dench) je naslikala kao surovo realnu ženu, sa obe noge na zemlji bez imalo osećaja za samozavaravanje. „The Young Victoria“ nas vraća unazad, tokom njenih prvih godina na prestolu.
Samo mesec dana pošto je napunila osamnaest godina, mlada Viktorija (Emily Blunt) je krunisana za kraljicu najveće imperije na svetu. Do tada je živela pod sadističkim tretmanon majke i Ser Džona Konroja (Mark Strong). Oboje željni vlasti, nadali su se da će preko maloletne princeze uspeti da kontrolišu državu. Viktorija je provodila dane po takoznavim „Kensingtonskim pravilima“ gde nije smela da se igra sa drugom decom, boravi sama u sobi niti da se penje uz stepenište bez nečije pomoći.
Iz tog pakla, verovala je da će joj presto doneti slobodu. Što se i desilo, samo što su je mladost, neiskustvo i frustriranost, naveli da čini kobne greške na političkom i ličnom planu. Tako mlada još nije imala smisla za diplomatiju, što je njen novi savetnik, ambiciozni Lord Melburn (Paul Bettany) mudro zloupotrebio.
Vrlo brzo se venčala sa Princom Albertom (Rupert Friend), izrodili su devetoro dece, među kojima je bilo i budućih članova jugoslovenskih kraljevskih porodica. Ako zanemarimo politički aspekt, Viktorija je bila, pre svega, kulturološki reformator. Zajedno sa Albertom je ulagala u nauku i umetnost. Preiod poznat kao „Viktorijanska književnost“ čine imena poput Čarlsa Dikensa i Vilijama Takerija.
Scenario je pisao Džulijan Felous (Julian Fellowes) kome teme potisnute emocije nisu nepoznanica, što se videlo iz „Vanity Fair“ i „Gosford Park“. Lik koji tumači glavna protagonistkinja razrađen je do najintimnijih detalja. Emili Blant je faktički imala gotovu ulogu. Opet se vraćam na poređenje sa Džudi Denč, obe glumice su pokazale temperament kod mlade vladarke ali Blant prikazuje svu nezrelost i nepromišljenost nekoga ko definitivno premlad ulazi u najvažniju životnu poziciju.
Sporedne uloge ostaju nedefinisane, svaka ličnost, sem Alberta je površno prikazana kao usputna figura a ne neko ko je imao presudan uticaj na ranu Viktorijinu vladavinu. Uloge Mirande Ričardson (Miranda Richardson), Pola Betanija i Marka Stronga su pro forme,tako da su zanemarljive.
Glavna greška je preterano povlađivanje modernoj publici. Razumljivo je približavanje radnje današnjim ljudima. Na primer u poslednjoj verziji „Pride and Prejudice“ to je elegantno izvedeno, dok „The Young Victoria“ ostaje prenatrpan glamuroznim detaljima. Kada se premoderna kostimografija Sendi Pauel uporedi sa brojnim istorijskim lokacijama, dobijamo autentičan okvir vremenski neprilagođene sadržine. Svaka haljina je impresivna za posmatranje, cenićete uložen trud, ali kada bolje pogledate videćete film koji često promoviše luksuz po cenu verdostojnosti.
Zašto ga pogledati? Definitivno ne radi novih saznanja, već razumevanja nekoga ko nije uspeo da se snađe u ulozi koja joj je prerano dodeljena. To je najveći uspeh ovog filma. Hoće li vam to biti dovoljno, stvar je ukusa.
Ocena: 6/10
autor recenzije: Bojan Gačić