Da se razumemo, ja sam osoba koja SVE slavi. Bukvalno. Uskrs, Božić (pravoslavi i katolički), Hanuku, Kvanzu, Dan pomirenja, Dan zaljubljenih, Svetog Trifuna, Svetog Nikolu, Dan zahvalnosti, Praznik rada, sniženje u H&M, novi Kventin Tarantino (Quentin Tarantino) film, godišnjice, venčanja, razvode, svaku nuždu koju moj pas ne obavi unutar kuće, novu majicu, Rick & Morty, South Park, sledeću turu piva – ma sve! Sve može, sve dolazi u obzir – osim… te Nove godine. Ona mi uvek nekako teško padne.
Iako sam prethodnih nekoliko godina bio spreman doslovno da idem na Mars ako treba za doček, danas moram da budem iskren i napišem da sam zvanično digao ruke od svih mogućih “najluđih novogodišnjih provoda”.
Zašto? – Pa, postoji više razloga:
*Loše iskustvo. Nemam snage više da se bacam pred taksiste i molim ih po sat vremena da me odvezu doma po najluđim cenama ikad, pre nego što se ukočim od hladnoće na sred ulice.
*Nova godina mi se nebrojivo mnogo puta pokazala kao previše intiman praznik da bih ga proveo okružen potpunim strancima.
*Mator sam. Stvarno jesam. Priznajem. Znam da imam samo 31 godinu, al’ verujte mi – to je to od mene. Bar što se tiče guranja po klubovima u noći kada bukvalno svako izlazi u grad.
*Ne mogu više. Zaista nemam više snage, a ni volje da se sad u vreme praznika rvem sa hordama krvožendnih potrošača po buticima, ne bi li pronašao neki pristojan odevni predmet koji bih mogao da obučem za taj famozni doček.
Pored toga, takođe nisam više ni zainteresovan da 31. decembra forsiram sebe da se “dobro provedem” u nekom klubu, kad znam da bi mi bilo sto puta bolje da sam ostao kod kuće, jeo rusku salatu i gledao film za filmom.
Stoga, odlučih se da ove godine NAPOKON podvučem crtu i umesto garderobe koju verovatno nikad više neću nositi i upada u klub u kojem ću se najverovatnije smoriti, svoj novogodišnji budžet ipak uložim u novu pidžamu i HBO GO.
Zašto baš HBO GO, a ne Netflix, pitate se?
Siguran sam da mnoge od vas ovo zanima. Za pidžamu kapirate, to ne treba dodatno da objašnjavam.
Pošto je danas postalo rizičnije skidati filmove sa torrent servisa (čak kad koristite i VPN), nego voziti auto sa povezom preko očiju u suprotnom smeru – počeo sam ozbiljnije da razmišljam o tome gde i kako konzumiram filmove i serije.
Kao i svaki drugi torent zavisnik koji se danas odlučuje da napokon okači svoju piratsku kapu o imaginarno kormilo, još imaginarnijeg digitalnog broda – preda mnom je bio težak zadatak.
Morao sam da biram između Netflix-a i HBO GO.
U mojoj glavi, ovo je klasični sudar titana. Oba servisa su i više nego odlična. Posle sto sati razmatranja i upoznavanja sa svim prednostima i manama koje idu uz obe solucije, odlučih se ipak za HBO GO.
Zašto? – Zbog samog sadržaja, naravno.
Svi koji redovnije prate ovaj blog, znaju da sam OGROMAN ljubitelj HBO produkcije (i svih njihovih partnerskih kuća). Quarry, The Night Of, Ash Vs Evil Dead – ovo su samo neke od novijih serija koje se vrte po HBO kanalima o kojima sam u prethodnih par meseci pisao na blogu. Naravno, tu je još i uvek fantastični Game of Thrones, kao i brojni drugi naslovi poput Westworld, Veep, Silicon Valley, Vice Principals, Togetherness, Leftovers koji me već duže vreme drže zakucanim pred HBO kanalima.
Al’ to nije jedini razlog zašto sam odabrao HBO GO.
Postoji još par:
*HBO GO mogu preko Telenora probno da koristim 30 dana potpuno džabe, pre nego što se odlučim da započnem neku “ozbiljniju vezu”.
*Pored toga, saznah da se sadržaj na HBO GO-u osvežava svakog ponedeljka i da su skoro svi projekati koje HBO producira tu trajno dostupni, bez nekog vremenskog ograničenja.
*Uz svaki fim ide i srpski titl, a svi animirani filmovi imaju i sihronizovanu verziju. Ako ste kao ja često okruženi decom i ljudima koji ne vladaju baš najbolje engleskim jezikom – ovo je dosta bitan faktor.
*Na stranu sve to, ono što je zapravo prelomilo da ipak odaberem ovaj servis, a ne Netflix, jesu te filmske HBO premijere. Ne znam za vas, al’ meni kao strastvenom zaljubljeniku u film, ovo je dosta velika stvar. Iako redovno posećujem Arenu Cineplex (kad kažem redovno, mislim bukvalno jednom nedeljno), neke novije filmove jednostavno ne stižem da ispratim dok igraju u bioskopu. Nekad se desi da mi pred nosom nestanu sa reportoara, pa onda moram ili nelegalno da ih skidam i molim Boga da me ne uhapse u procesu ili čekam godinu-dve dana da se regularno pojave na TV-u.
Sva sreća pa HBO redovno kupuje prava na sve veće, novije filmove i pušta ih na svojim kanalima svega nekoliko sedmica nakon što završe sa prikazivanjem u bioskopu. Ovo mi daje mogućnost da ispratim sve filmove dok su još “sveži”, što je, složićete se – dosta velika stvar.
No toliko o HBO GO, pređimo sad na same filmove koje planiram da pogledam za doček:
1. Bad Santa (2003)
Kao pravi mrgud, odlučih se da započnem svoj novogodišnji filmski maraton naslovom koji će mi još jednom potvrditi da činim pravu stvar što ostajem kod kuće za ovaj praznik.
Za one koje ne znaju, film Bad Santa prati kriminalce Vilija i Markusa, koji prerušeni u Deda Mraza i njegovog pomoćnika već sedam godina u nazad koriste maniju oko Božića i Nove godine da plačkaju po tržnim centrima. Iako ovo u teoriji zvuči kao savršen plan, u praksi je skroz drugačiji scenario. Zašto? – Pa, pre svega zato što Vili ne podnosi decu. On to jednostavno ne želi, a i ne može da sakrije. Vili nije tipični kriminalac. On je prikazan kao jedan džangrizavi, samoživi, hronično-depresivni alkos koji jedino uživa u društvu kurvi i propalica.
Svaki put kada dođe u kontakt s nekim detetom koje krene da mu nabraja šta sve želi da dobije od Deda Mraza za Novu godinu, Vili naprosto zapeni. U njemu se instant probudi sav taj prezir koji gaji prema ljudima i ovom prazniku, što ga automatski dovodi u konfliktne situacije.
Naravno, ovo nije nikako dobra stvar jer se direktno kosi sa glavni razlogom zbog kojeg Vili uopšte i radi kao Deda Mraz. On konstantno mora da drži svoje ponašanje pod kontrolom, jer ako dobije otkaz i izbace ga iz tržnog centra – nema ništa od pljačkanja!
Nakon brojnih kiksova i pehova, stvari kreću da se odvijaju onako kako su Markus i Vili to zapravo i zamislili, do momenta kad Vili upoznaje introvertnog osmogodišnjeg dečaka koji je ubeđen da je ovaj pljačkaš pravi Deda Mraz. Tu svi planove kreću naglo da se raspadaju. Iako se na početku Vili zaista trudio da otera ovog malog, uvrnutog debeljucu od sebe – na kraju, on ipak zgotivi klinca.
Zasnovana na originalnom konceptu popularnih američkih filmadžija Itana i Džoela Koena (The Coen Brothers), Bad Santa je izuzetno duhovita i kvalitetna komedija koja uzima nekolicinu popularnih “prazničnih filmskih formula” i izvrće ih naglavačke. Pored toga što je konstruisan oko jedne vrlo originalne i smele ideje, Bad Santa je takođe film koji poseduje i vrlo kvalitetan scenario. On u potpunosti redefiniše žanr i donosi tu prekopotrebnu novu energiju u nišu u kojoj se već decenijama u nazad non stop recikliraju jedni te isti zapleti i fazoni.
Bad Santa takođe ismeva i konzumerizam, kao i sve one ljude koji “robuju” ovim prazničnim pravilima i običajima.
Ovo jedna od onih komedija koja se neprestano citira u svakodnevnom životu.
Iako je film prepun psovki, masnih uvreda, užasnih situacija i još gorih ljudi, ono što mi se posebno dopada u vezi Bad Santa jeste što me pored svega ipak na kraju ostavlja u dobrom raspoloženju. Film jeste mračan u neku ruku, al’ je isto tako i pozitivan. Iako na prvu loptu može da deluje kao da je u sukobu s svim onim vrednostima koje se uglavnom promovišu za ovaj praznik, Bad Santa nas zapravo upoznaje sa jednom neobičnom pričom o prijateljstvu i nesebičnosti.
Reditelj Teri Zvigof (Terry Zwigoff) i scenaristi Glen Fikara (Glenn Ficarra) i Džon Rekva (John Requa) su zbilja ovde odradili fantastičan posao. Bad Santa se niti u jednom momentu ne trudi da bude nešto više nego što zapravo jeste. Nijedna scena u filmu nije prisilno iskarikirana samo da bi naterala ljude da se što glasnije smeju, nijedan dijalog nije usiljen, niti nepotreban, nijedan lik i scena nisu suvišni – sve je tačno kako treba. Zvigof zaista veruje u materijal koji je tu imao na rukama, što je definitivno jedan od značajnijih razloga zašto se ovaj film iznova repriza u domovima svih tipova ljubitelja sedme umetnosti širom sveta.
Iako Bad Santa zaista nudi tonu razloga zašto bi trebali da mu posvetiti pažnju, ako ranije već niste, ništa ni blizu ne može da vam proda ovaj film kao fenomenalni performans Bilija Boba Torntona (Billy Bob Thornton). Voleli ga ili ne, svi ljudi koji su gledali ovaj film se slažu da je Bili Bob u potpunosti razbio ovde. On je više nego uverljiv kao raspali i džangrizavi Vili T. Stouk. Definitivno jedan od najkvalitetnijih perfromansa koji sam do sad imao prilike da pogledam u nekom humorističnom filmom.
2. Zootopia (2016)
Tvrdim da je ovo najkvalitetniji i najvažniji film koji je Dizni (Disney) izbacio u poslednjih 30 godina. Pored toga, apsolutno sam siguran da ovogodišnja Oskar nagrada za najbolji animirani film ide upravo u ruke genijalne trojke koje stoji iza ovog naslova.
Bajron Havard (Byron Howard), Ričard Mur (Richard Moore) i Džered Buš (Jared Bush) su zaista napravili film za sve generacije i uzraste.
Pored toga što na inteligentan način obrađuje jedan od glavih društvenih problem današnjice, gazi predrasude i uči mlađu publiku koliko je zapravo važno odbaciti stereotipe i prihvatiti druge za onakve kakvi zapravo jesu, a ne kako ih društvo karakteriše, nebitno kojoj religijskoj ili etničkoj grupi da pripadaju – Zootopia u sebi takođe sadrži još i jedan sjajan narativ, koji vrlo pametno šeta očekivanja publike, poput matorih holivudskih detektivskih trilera.
Film je prepun sjajnih okreta, duhovitih dijaloga, odličnih i urnebesnih sporednih likova. Verovali ili ne, al’ ovo je Diznijev treći najuspešniji film ove godine. Zootopia je letos zaradila preko milijardu dolara na box office-u, što je cifra sa kojom definitivno 99% filmova ne može da se pohvali.
Što se mene tiče, Zootopia je ništa manje od kompletnog remek-dela, stoga i zaslužuje višestruko repriziranje!
3. The Revenant (2015)
Voleli ga ili ne, The Revenant je definitivno film koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ili ga obožavate ili prezirete – nema treće. Lično, ja ga mnogo gotivim i smatram jednim od najkvalitetnijih filmova u poslednjih 5 godina. Iz moje perspektive, The Revenant je svakako film koji je vredan višestrukog gledanja. I to prvenstveno zbog svoje nezaboravne fotografije. Emanuel Lubecki (Emmanuel Lubezki) je ovde po zna koji put već pokazao da je definitivno snimatelj čiji rad svaki pravi ljubitelj filma treba itekako dobro da poznaje. Njegova mašta i umeće u ovom departmanu su zaista vanserijski. Iako mi i dalje zvuči potpuno nadrealno, ono što definitivno treba da imate non stop imati na umu dok gledate ovaj film jeste to da je Lubezki snimio The Revenant koristići se isključivo dnevnim svetlom. Svako ko se i malo razume u snimanje, zna koliko je zapravo to bilo komplikovano za izvesti.
Postoji čitav dokumentarac o samom procesu kreiranja ovog filma. Njega možete pogledati upravo OVDE:
Kamera je samo jedan od elemenata koji čine The Revenant vrednim uloženog vremana. Poslednji film reditelja i scenariste Alehandra Gonsalesa Injaritua poseduje zaista mnogo nadrealno kvalitetnih deonica i detalja koje ga uvrstavaju u mnoge ozbiljne filmske lektire.
Za one koji ne znaju, priča filma The Revenant je inspirisana istinitim događajima. Smeštena u prvoj polovini XIX veka, radnja filma prati, Hjua Glasa, američkog trapera, koji vodi grupu lovokradica po neistraženoj američkoj divljini. Iako je vrlo dobro upoznat sa svim potencijalnim opasnostima koje se krije u njegovoj okolini, zahvaljujući njegovoj atipično lošoj proceni, Hju ipak biva iznenađen od strane medveda. U borbi sa ovom ogromnom životinjom, američki tragač zadobija ozbiljne rane. Iako ga od samog starta ekipa otpisuje iz sveta živih, Hju Glas ipak odbija da umre. On nastavlja da se bori sa svojim ranama, kao i svim drugim užasnim situacijama koje će ubrzo krenuti da se dešavaju u njegovoj blizini.
Ovaj višestruko nagrađivani film Gonsalesa Injaritua oslikava trijumf ljudskog duha, kao i pravu snagu tog instinkta za preživljavanje koji se nalazi unutar svih nas.
The Revenant je upravo taj film koji je Leu Dikapriju NAPOKON obezbedio Oskara. Snimajući The Revenant, poslednji naslov Injaritua, u kom glumi glavnu ulogu, Leonardo Dikaprio je proveo čak 9 meseci u “konstantnoj hipotermiji“.
Zašto? – Pa, zato što je u ledenoj hladnoći severnih kanadskih i južnih argentinskih predela, koji su poslužili kao scenografija za film, snimio možda, kako sam glumac tvrdi: “30 do 40 scena koje su nešto najteže što je uradio u celoj svojoj karijeri”.
Da bi ušao u Hjua Glasa, američkog trapera koji je spletom okolnosti bio primoran da se bori protiv ogromnog medveda, Dikaprio je, kako navodi ekipa koja je radila sa njim na filmu, uskakao u zaleđeno jezero, spavao u utrobi mrtvog jelena, jeo sirovu džigericu i brojne druge gadosti koji sad baš i ne želim da nabrajam u ovom tekstu. Poenta je u tome što je dotični ovde digao termin “method acting” na skroz novi nivo. Samo šaka potpunih ludaka, kao npr. Danijel Dej-Luis (Daniel Day-Lewis), Robert DeNiro (Robert DeNiro), Čoi Min-sik (Choi Min-sik), pokojni Hit Ledžer (Heath Ledger) i njima, su zapravo spremni da odu ovoliko daleko za neku ulogu.
Iako ovaj naslov zaista ima toliko mnogo toga da ponudi svakom pravom ljubitelju filma, ono što se meni pored svega gore navedenog još dopalo u vezi ovog projekta jeste to što The Revenant konstantno šeta po granici između realizma i nadrealizma. Ovde postoji zaista mnogo scena koje su prebogate raznim simboliznom, da čoveku ne preostaje ništa drugo nego da ih reprizira po nekoliko puta, ne bi li ukačio svaki taj magičan detalj koji može da obražlosti šta se dešava u stvarnom životu, a šta samo u Glasovoj glavi.
4. Mad Max: Fury Road (2015)
Šta reći više o filmu koji je zaradio tonu para i osvojio čak 118 nagrada, među kojima se nalazi i Oskar za najbolji film prošle godine?
Mad Max: Fury Road je jedan od retkih filmova koji sam pogledao preko 5 puta u bioskopu. Iako su očekivanja bila nadrealna, a pritisak još veći – Džordž Miler (George Miller) je nekako uspeo da pobije i najgore skeptike i izbaci film koji je veliku većinu ljudi koji su ga pogledali doveo u stanje delirijuma. Sećam se kao da je bilo juče, ljudi su hipnotisani izlazili iz bioskopskih sala i na sav glas delili svoje oduševljenje sa doslovno svakog scenom ovog modernog klasika.
Kao ogroman ljubitelj prva dva Mad Max filma, moram biti iskren i priznati da sam bio i više nego spreman da opljujem Fury Road. Pogotovo kada sam video da Mel Gibson neće glumiti Maksa. Za mene je to šamar! Iako je film i više nego sjajan, u mojoj glavi Mel je i dalje jedini pravi Maks. Tom Hardi (Tom Hardy) se jeste potrudio, al’ to nije to. On je definitivno jedina prava slaba tačka ovog filma.
Iako, ruku na srce, Mad Max: Fury Road faktički nema priču, kao ni nešto preterano bogate i smislene likove, što je donekle i ok ako uzmemo u ozbir da je ovo 4 nastavak – ono što čini ovaj film toliko neodoljivim jeste ta energija, kao i sam način na koji je film sniman. Mad Max: Fury Road je jedan od tih retkih filmova koji automatski diže adrenalin i drži čoveka konstantno na samoj ivici svog sedišta.
Iako Fury Road na prvi pogled deluje kao par besmislenih jurnjava kolima od 115 minuta, on je zapravo mnogo više od toga. Koliko god te jurnjave trajale, one nisu samo koncetrisane na prevrtanja, eksplozije i sudare. Ne. Mad Max: Fury Road se čitavim tokom bavi problemima likova, kao i njihovim interesima unutar ove haotične situacije.
5. Cloud Atlas (2012)
Iako ogroman broj ljudi ne voli ovaj film, meni je više nego odličan. Nisam fan rada Endija i Lane Vahovski (The Wachowskis), ne ložim se na The Matrix – al’ Cloud Atlas mi je baš lepo seo, stoga i umem često da ga repriziram.
U 172 minuta, Cloud Atlas priča šest prilično različitih priča koje neposredno utiču jedna na drugu. Mi u ovom filmu pratimo priču o nesvakidašnjem prijateljstvu iz XIX veka, romansu između kompozitora i njegovog gej ljubavnika, veliku korporativnu zaveru i novinarku koja se u nju slučajno upliće, urnebesnu avanturu jednog sitnog izdavača, kao i još dve priče smeštene duboko u budućnosti u kojima pored pobunjeničkog rata, vidimo i postapokaliptično stanje koje ostaje posle njega.
Dakle, ima bukvalno svega!
Cloud Atlas je smela i ambiciozna filmska adaptacija istoimenog romana, čija dešavanja putuju napred i nazad kroz vreme, tačnije između različitih tačaka udaljenih oko 500 godina. Kroz veliki broj šarenih likova i priča u tom intervalu, ova epska drama istražuje kako dela pojedinaca utiču na živote drugih u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Iako niti jedna od ovih priča nije baš nešto revolucionarna, kao celina ovi segmenti zaista odlično funkcionišu zajedno. Oni u kompletu nude jednu prilično originalnu filmsku zabavu koja retko koga ostavlja ravnodušnim.
Šesti po redu dugometražni igrani film Endija i Lane Vahovski, je pravi praznik za oči. Svaka od šest priča ispunjena je impresivnom fotografijom, animacijom i kostimima. Pored toga, jedan od definitivno najjačih razloga zašto treba pogledati ovaj film jeste sam kvalitet glume. Tom Henks (Tom Hanks), Hali Beri (Halle Berry) i Hju Grant (Hugh Grant), Suzan Sarandon (Susan Sarandon), Hugo Viving (Hugo Weaving), Ben Višov (Ben Whishaw) – svaki od ovih glumaca se ovde pokazao u najboljem mogućem svetlu. Svako je maksimalno iskoristio minute koji su mu dati na filmu da impresionira, nasmeje, rastuži, zgrozi i šarmira publiku.
Iako, nažalost, Cloud Atlas nikad neće dobiti pažnju koju zaslužuje, u mojoj glavi on i dalje važi za jedan od onih filmskih naslova kojima se rado vraćam, pa čak u noći kada dočekujem novu godinu.
Nadam se da vam se dopala moja novogodišnja lista filmova. Ako i vi takođe planirate da provedete ovu noć kod kuće uz tonu filmove – ispišite mi dole u komentaru koji se sve naslovi nalaze na vašoj listi. Možda vam neki i ukradem. 🙂
Hvala vam puno što ste ostali uz ovaj tekst do samog kraja – čitamo se ponovo u sledećoj godini!
Svako dobro i puno sreće u nadolazećoj 2017!
Slike u tekstu su vlasništvo brenda “HBO” i date su na korišćenje uz saglasnost kompanije “HBO Adria“.
Copyright © Home Box Office, Inc. Sva prva zaštićena. Za više informacija, kontaktirajte distributera.
Merima
Gorane, sjajan izbor filmova. U stvari ovaj blog i jeste moj vodič vredi li nešto ili ne… kad sam u nedoumici.
Ruska salata, filmovi… dobra ideja!
Želim ti srećne praznike i da nas još dugo, dugo vodiš kroz priču – i odgovaraš na pitanje – kakav je film? 🙂
Goran Mirković
Merima – Hvala puno na lepim rečima. 🙂
Čitamo se ponovo u 2017. godini! Sva najlepše želim! 🙂
Jana
Današnja priča potvrđuje da je Goran moj virtuelni “good santa” zato što uvijek objavi temu koja je u isto vrijeme aktuelna kod mene. Osim što posljednje dvije godine Novu euforiju dočekam raskošno kod kuće: ćebence iz rane mladosti, film (old school Some like it hot 1959. i sl. ili pak Alejandro Jodorowsky/Kieslowski), pečeni bademi/orasi + dark chocolate… U dilemi sam kako i gdje sada gledati filmove kada je najpopularniji……. (neću imenovati) za skidanje filmova već mjesecima mrtav a zahvaljujući kome imam pravcatu videoteku istorije filma od Chaplin-a, Hitchcock-a, Bunjuel-a, Fellini-ja.. Tačno 267 naslova u niši. Saglasna sa ponuđenom listom osim 4. tačke (daću mu šansu, nijesam gledala), predlažem: Miss Peregrine’s Home for Peculiar Children (Eva Green, režija Tim Barton); It’s only the end of the world 2016 “Juste la fin du monde” (Vincent Cassel, Marion Cotillard, Lea Seydoux)… Throwback: http://www.imdb.com/title/tt0068361/ apsolutni win! Cheers! i čitamo se u 2017.- sa zadovoljstvom 🙂
Goran Mirković
Hvala Jano na divnom komentaru – čitamo se! 🙂
Svako dobro u nadolazećoj 2017. godini.
Goran Mirković
Odlične preporuke, Srđane. 🙂
Srđan Janković
Gledao sam prva tri filma sa liste i zaista su odlični, svaki na svoj način. Preostala dva ću pogledati, „Atlas oblaka” me privlači više nego „Mad Max”. Inače, sam servis HBOGo je zaista izuzetan i „kapa dole” Telenoru što je omogućio ovaj servis korisnicima svojih paketa. Što se Netflixa tiče, jedina realna zamerka je odsustvo „naših” titlova, sve ostalo je takođe fenomenalno, kao i kod HBOGo. Tako da… moj glas ide za oba servisa, obavezno probajte i Netflix, prvih mesec dana je korišćenje besplatno. Netflix od nedavno ima i opciju preuzimanja sadržaja na mobilne uređaje (za većinu novog, odnosno aktuelnog sadržaja) što je odlično u situaciji kada vam Internet nije dostupan.
Pomenuo bih i dva filma koja uvek rado gledam, jedan je većini poznat – „Love Actually” http://www.imdb.com/title/tt0314331/ ali drugi mnogo ljudi nije gledalo, a divan je – „About Time”, ako vam je promakao obavezno ga pogledajte! Više o filmu na http://www.imdb.com/title/tt2194499/
Hvala na lepim tekstovima, sve najbolje u 2017!
Tamara
Po prvi put sam nabasala na ovaj blog (moja šteta), ali odmah ide u bookmark.
Prvo, na HBO smo od početka preplaćeni i em smo pratili svašta i gledali, em klinci uživaju uz sinhronizovane crtane koje onda vraćamo dok im se ne smuče.
A od svih moram da priznam da sam za sada samo Zootropia gledala i da je definitivno najbolji animirani verovatno još od Volija za moj pojam. Iskreno me je odusevio “U mojoj glavi” isto sinhronizovana verzija na HBO. Od njega tek ništa nisam očekivala a ispao je odličan.
Goran Mirković
Slažem se, “U mojoj glavi” je isto tako sjajan film.
Zootopia je možda malo bogatiji, što se samih likova i sadržaja tiče – al’ to je to. Oba su vredna gledanja.
Hvala puno na lepom komentaru – čitamo se. 🙂
Boki
Dobar izbor filmova, sve sam ih gledao i nemam zamerku.
Ja sam vise fan sf/horora, no volim pogledati svakakav zanr.
Predlozio bi za razbibrigu ovaj novi The Accountant, Midnight special ili nesto od Tarantina.
Drza paznju.
Pratim blog i zadovovoljam sam recenzijama i komentarima.
Samo tako nastavite.
Srecna nova.
milan
Oskar za najbolji film prosle godine??Mad Max??