Zašto je forma kratkog filma toliko prijemčiva publici?

Pre nekoliko dana, na YouTube-u se pojavio video za Munchmallow koji više liči na kratki film nego na još jednu reklamu. 

Kao što možete da primetite u ovom videu, Munchmallow brend je inspiraciju pronašao u popularnoj knjizi koja je i ekranizovana kako kroz serije, tako i kroz filmove. U pitanju je “Mali princ” sa čijom je pričom sigurno većina vas, kao i većina Munchmallow ciljne grupe dobro upoznata. 

Prateći reakcije i komentare na video, može se lako zaključiti da je Munchmallow u potpunosti razbio sa ovom idejom. U vreme kada ljudi beže od reklama kao đavo od krsta, Munchmallow ekipa uspela je da napravi promotivni materijal koji inspiriše publiku i motiviše ljude da svojevoljno kliknu na video, pogledaju ga i posle podele na svojim profilima na društvenim mrežama. 

Složićete se da se ovo ne dešava često sa reklamama, pogotovo kad je reč o reklamama sa naših prostora?

Analizirajući reakcije, skapirao sam da većina ljudi koja je pozitivno reagovala na ovaj video, “Priču za sebe” uopšte ne posmatra kao reklamu, već kao film, dirljivu priču sa kojom mogu da se povežu. Dopada im se što je proizvod ubačen u prepoznatljiv narativ i što poziva na igru. “Priča za sebe” približava brend publici i sjedinjuje ljude u akciji koja je pre svega vrlo zabavna.

Ovo me je inspirisalo da krenem da pišem malo drugačiji tekst na blogu u kom ću pokušati da odgovorim na dva ključna pitanja: Da li su kratki filmovi budućnost advertajzing industrije i zašto je uopšte forma kratkog filma toliko prijemčiva publici?

Duga istorija kratkog filma

Na samom početku kinematografije (dakle, od 1890-ih), svi filmovi su bili kratke forme. Ili bolje reći – izuzetno kratke forme, trajanja od svega minut-dva. Prvi filmovi prikazivani su na kinetoskopu, izumu Thomas Edison-a. Zanimljivo je da je kinetoskop bio namenjen samo jednom gledaocu budući da su se pokretne slike mogle gledati samo tako što bi osoba prislonila oči na sočiva koja su bila nalik na dvogled. Ove pokretne slike su dočaravale neki kratak događaj (npr. boks borbu dvojice muškaraca) i nisu imale zvuk. 

Smatra se da su tek braća Lumière postavili temelje modenoj kinematografiji, omogućivši prikazivanje na velikom platnu ispred publike. Oni stoje iza prvog zabeleženog javnog komercijalnog prikazivanja filma na velikom platnu koje se dogodilo 28.12.1895. Ovaj film je bio kratak i prikazivao je radnike koji su odlazili iz fabrike.

Ipak, braća Lumière ostali su zapamćeni najviše po njihovom filmu u trajanju od 50 sekundi, “L’arrivée d’un train en gare de La Ciotat“ (“Dolazak voza u La Sjotu”) za koji se vezuje i zanimljiva urbana legenda. Navodno je publika pobegla sa projekcije budući da je voz delovao toliko realno, kao da će da “iskoči” sa platna. Na stranu to što je film bio crno-beli, jelte.

Početkom 20. veka pojavljuju se prvi kratki filmovi malo dužeg trajanja, otprilike do desetak minuta. Druga i početak treće decenije prošlog veka smatraju se zlatnim dobom kratkog filma. Ovo doba obeleženo je radom čuvenog Charlie Chaplin-a i njegovim filmovima kao što su “Laughing Gas” (1914. godina, trajanje: 14 minuta) i nešto duži “The Champion” (1915. godina, trajanje: 31 minut).

Ipak, već sredinom i krajem 20-ih godina, popularnost kratkih filmova opada. Sa daljim razvitkom kinematografije, autori su shvatili da mogu da iskoriste višestruke rezove, te da ispričaju celovitije priče i povećaju minutažu. To je dovelo do diversifikacije žanrova. Osetivši promenu u klimi, “najpoznatiji čovek na svetu” Chaplin se prebacuje na snimanje igranih filmova; kinematografija ide u smeru razvitka dugometražnih ostvarenja.

Ipak, proizvodnja kratkometražnih filmova je opstala, čemu je dokaz i kategorija Oskarovih nagrada (koje se dodeljuju od 1931. godine) posvećena ovom žanru koja je kroz vreme menjala nazive.

Forma kratkog filma će ponovo oživeti za vreme Drugog svetskog rata kada se koristila u svrhu propagande. U te svrhe bio je angažovan i čuveni italijanski reditelj Frank Capra.

Nakon Drugog svetskog rata, kratka forma je ponovo oživela u novom ruhu, najpre u kontekstu umetničkog i eksperimentalnog filma, formi koja je bila prisutna i pre rata. Najpoznatiji film ovog tipa je svakako nadrealistički “Un Chien Andalou” (1929) režisera Luis Buñuel-a i slavnog umetnika, Salvador Dalí-a.

Jedan od prvih filmskih festivala posvećenih isključivo kratkometražnim filmovima osnovan je 1947. godine u Kanadi, u grad po imenu Yorkton. Sedam godina kasnije, filmski festival istog tipa osnovan je i u nemačkom gradu Oberhausen. Festivali kratkometražnog filma su poslužili ne samo kao platforma za povezivanje ljubitelja i stvaralaca u ovom svetu, već i kao afirmacija kako autora, tako i žanra.

Početak ekspanzije komercijalne upotrebe kratkog filma  

Osamdesetih godina dolazi do ekspanzije upotrebe kratkometražnih filmova kao vizuelne umetničke dopune muzici. Radi se o kvalitetnim muzičkim spotovima od kojih je možda najpoznatiji “Thriller” iz 1982. godine. Zanimljivo je da je Michael Jackson zapravo napisao ovu pesmu zato što je želeo da se maskira u čudovište. Budući da je primarno bio zainteresovan za snimanje tog nalik-na-horor filma, prišao je režiseru John Landis-u koji je godinu dana ranije lansirao svoj film “An American Werewolf in London”, te ga pozvao da režira spot.

Današnja publika ima prilike da uživa u različitim filmovima kratke forme koji, naročito zahvaljujući nezavisnim filmskim festivalima i onlajn distribuciji, mogu dosegnuti zaista veliki broj ljudi. Ne zaboravimo ni na Pixar-ova kratkometražna ostvarenja čija je ciljna grupa mlađa populacija.

Ali ako bismo hteli iskreno da odgovorimo na pitanje da li su kratkometražni filmovi danas mainstream? Hm, pa ne. Što nikako ne umanjuje njihovu umetničku vrednost ili doprinos svetu kinematografije. 

Ipak, kratki filmovi danas dobijaju potpuno novu upotrebu, pogotovo u advertajzing industriji. Kao što znate, mi smo danas okruženi reklamama i u offline i online životu. Na bukvalno svakom koraku i kliku, čeka nas reklama, a mnoge od njih (pogotovo one koje nas nepozvane saleću na internetu) deluju previše napadno i neiskreno. 

Kako istraživanje tvrdi, preko 200 miliona internet korisnika danas ima instaliran neki vid ad blocker-a. U današnje vreme, ljudima je jednostavno potrebno više od klasičnog poziva na akciju da bi platili za određeni proizvod i uslugu. Potrebno im je da osete vrednost brenda i da im se ponudi priča koja će ih inspirisati i podstaći da uđu u dijalog sa kompanijom; možda čak i da učestvuju u kreiranju brenda.

Tu kvalitetan sadržaj dolazi do izražaja. Fashion i beauty industrija je duže vreme svesna da priča prodaje i da će narativ koji prave oko proizvoda u velikoj meri uticati na to kako će jedan brend biti prihvaćen od strane njihove ciljne grupe. 

Veza između kratkog filma i advertajzinga

Setimo se kampanje koju su Spike Jonze i  Kenzo uradili 2016. godine:

Kenzo i Jonze su klasičnu advertajzing priču pretvorili u kratki autorski film koji je naprosto zapalio internet. Za svega par dana, video je uspeo da generiše nekoliko miliona pregleda. Ono što je posebno interesantno ovde, ova kampanja je čak i lansirala karijeru jedne mlade glumice. Ukoliko je ne prepoznajete, devojka u zelenoj haljini je Margaret Qualley, jedna od zapaženijih epizodista filma “Once Upon a Time in Hollywood” koji se ove godine takmiči za Oskara u čak 10 kategorija.

Kao što možete videti ovde, kratki videi su postali kamen temeljac marketinške strategije brenda Kenzo. Kompanija sarađuje sa brojnim filmskim profesionalcima na različitim kampanjama i ulaže ogromne količine novca i truda u proizvodnju i plasiranje kratkih filmova koji inspirišu ljude i stimulišu ih da na jedinstven način dožive brend. Za sad, ovaj pristup odlično prolazi.

Naravno, Kenzo je samo jedan od primera koji adekvatno koristi kratke filmove da se istakne od konkurencije i zadrži ljudima pažnju. Opšte je poznato da kompanija Calvin Klein ima dugogodišnju saradnju sa David Lynch-em za koje je reditelj tokom poslednje dve decenije snimio više reklama koje se tehnički mogu posmatrati kao kratki autorski filmovi.

Nike takođe redovno ulaže u kratke filmove. Kompanija koja je prepoznata kao vrhuski sportski brend koji promoviše atletsku izuzetnost, redovno izbacuje videe na svom YouTube kanalu u kojima gura svoje brend ambasadore. U dosadašnjim videima, u prvom planu bili su Kobe Bryant, Serena Williams, Mo Farah i drugi.

Najnoviji Nike-ov kratki film na koji je publika odlično reagovala je “Beginnings” sa LeBron James-om.

Adidas takođe ulaže u kratke filmove. Njihov “Odds” kratki film koji su uradili sa paraolimpijcem D.P. Singh-om je nešto najlepše i najemotivnije što sam u poslednjih nekoliko godina video. Snažnije od mnogih dugometražnih igranih filmova koji su finansirali ozbiljni filmski studiji.

Iskren da budem, iako sam duboko svestan da je reklama, ovaj video sam samovoljno pogledao preko 50 puta i preporučio ga minimum isto toliko ljudi. Duboko verujem da ovakav utisak svaka kompanija želi da prouzrokuje kod publike. Ovaj video služi kao direktan primer da kratak film itekako može da bude moćan alat, pa čak i kada služi za promociju proizvoda.

Pošto sam približio moć kratkog filma i naveo primere van filmske industrije gde ovaj format cveta, hajde da priđemo temi iz još jednog ugla i analiziramo zašto je ovaj vid filma toliko aktraktivan publici.

1. Potpuna autorska sloboda

Iako su kratki filmovi danas marginalizovani, jako veliki broj ozbiljnih filmskih profesionalaca kao što su David Lynch i Spike Jonze i dalje snimaju filmove kratke forme. Jedan od glavnih razloga zbog čega to rade to je apsolutna kreativna sloboda. Lynch i ekipa mogu da eksperimentišu kako žele, bez ikakvog pritiska velikih filmskih studija. Pošto se od velikog broja kratkih filmova  ne očekuje da zarade ni dinar, filmadžijama se onda studiji ne mešaju u viziju. Nema pritiska marketinga niti mešanja ljudi koji rade u prodaji. Nema smaranja autora u tome da se nužno pokriju elementi na koje “publika dobro reaguje”. 

Naravno, to što kratki filmovi uglavnom nisu profitabilni ne znači da na njih niko ne obraća pažnju. Pored toga što nude platformu na kojoj trenutni i budući filmski profesionalci mogu da eksperimentišu i testiraju svoje ideje bez pritiska, kratki filmovi takođe služe za “otvaranje vrata” u Holivudu. 

Damien Chazelle je odličan primer za ovo. Mladi reditelj i scenarista je 2013. godine izbacio kratki film po imenu “Whiplash” koji je glavešinama vodećih holivudskih studija dao do znanja da je Damien ekstremno talentovan filmadžija. Na konto baš ovog kratkog filma, Damien je dobio budžet od Bold Films, Blumhouse Productions i Right of Way Films-a da svoj kratkometražni projekat pretvori u dugometražni igrani film. Kao što verovatno znate, dugometražni “Whiplash” je izašao svega godinu dana kasnije i osvojio čak tri Oskara. Nije loše, zar ne? 

Kako je reditelj Michael Litwak jednom rekao:

“Kratki filmovi mladim filmadžijama daju priliku da iskristališu svoj stil i veštinu. A ako uzmete investiciju od 10ak miliona dolara za film i na kraju zaserete, nikada više nećete dobiti taj budžet. Tako je bar u Holivudu. […] Kratki filmovi sa druge strane koštaju svega nekoliko hiljada dolara, to skoro svaki mladi filmadžija može da skupi. Iako zaserete, to nije novac za kojim će neko dugo plakati.”

Sećate se filma “District 9”? – Takođe nastao zahvaljujući kratkom filmu. Neil Blomkamp je izbacio filmić “Alive in Joberg” kojim je Peter Jackson, reditelj trilogija “Lord of the Rings” i “Hobbit” bio toliko oduševljen da se odlučio da mladom filmadžiji obezbedi novac da svoj kratki film pretvori u dugometražni igrani.

Treba pomenuti da se i čuveni Christopher Nolan takođe probio zahvaljujući svojim kratkim filmovima “Doodlebug” i “Larceny”. Isto važi i za Tim Burton-a čiji su kratki filmovi poput “Frankenwinnie” vremenom dobili svoje dugometražne verzije. 

Za ljudi koji nisu ljubitelji mainstream kinematografije koja je danas preplavljena politički korektnim temama i izlizanim narativnim strukturama, kratki filmovi služe kao malo utočište gde se i dalje umetnici ne guraju u “zatvorene kutije”, već im se otvara prostor da se što smelije izražavaju i isprobavaju brojne stvari koje ne mogu da rade kad im velike korporacije finansiraju projekte.

2. Ekonomičnost vremena 

Svestan sam da ovo možda zvuči otrcano, ali ljudi danas imaju veoma kratku pažnju i još kraće strpljenje. Ovo se može najbolje videti na primeru filma “The Irishman”. Iako su na ovom projektu radile neke od najvećih živih legendi filma, veliki broj ljubitelja sedme umetnosti je imao ogroman problem sa trajanjem ovog projekta.

Martin Scorsese je napravio film koji traje 3h i 30 minuta, što za nas starije i nije toliko čudno. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka ovo je bio standard. Svi “The Godfather” filmovi traju oko 3h. Npr. originalni rez poslednjeg filma veličanstvenog Sergio Leone-a “Once Upon a Time in America” traje 4h i 11 minuta, ali se ne sećam da mi je bilo naporno da ispratim projekat do kraja. Šta više, reprizirao sam ga nekoliko puta.

Međutim, mnogi ljubitelji filma se danas ne slažu ovde sa mnom. Prateći reakcije ljudi na internetu tih dana kad “The Irishman” izašao na Netflix-u, uočio sam da su se mnogi imali problem da ga pogledaju u cugu. Neki lik je čak napravio i vodič kako da podelite “The Irishman” na četiri dela:

Preuzeto sa Twitter-a.

Jedan od glavnih razloga zašto serije danas toliko dobro prolaze je upravo ta ekonomičnost vremena. Ljudima prosto više prija da dnevno pogledaju od 20 do 50 minuta nečega što vole, nego da gledaju filmove od 3 sata. Stoga, vidimo sve više ljudi da se lepe na filmiće kratke forme. Platforma Vimeo faktički živi od ljubitelja kratkih filmova.

3. Kratki filmovi se brzo snimaju, što svima odgovara

Pored toga što publika ne mora da planira svoj dan tako da ostavi dovoljno prostora za film od 3 sata, kratki filmovi su takođe vrlo privlačni i onima koji se bave filmom. 

Jedan od vodećih razloga za to je što ne zahtevaju mesece aktivnog rada. Reditelji kao što su David Lynch i Spike Jonze imaju uvek previše obaveza, te im često ne odgovara da se vezuju za projekte koji će ih doslovno zarobiti na izestan broj meseci, pa čak i godina.

Isto važi i za glumce. Bill Murray, Billy Bob Thornton, Jude Law i  Bryan Cranston su samo neke od prepoznatljivijih holivudskih faca koje eksperimentišu sa kratkim filmovima. Thornton-ov “The Last Real Cowboys” je prilično zanimljiv kratki film koji se i dan danas gleda.

Pošto je danas distribucija video sadržaja itekako olakšana i postoji ogromna potražnja za formom koja je “lakše variva”, mišljenja sam da će mnogi holivudski profesionalci početi sve više da prave kratke filmove jer taj format očigledno odgovara modernoj publici.

4. Kratak film je sam po sebi umetnost

Jeste li pokušali ikada da ispričate veliku i značajnu priču u veoma malom broju reči? Nije nimalo lako. Zbog toga mnogi kažu da je pisanje poezije zahtevnija umetnost od pisanja romana. Ekonomičnost u izrazu je zaista poseban umetnički izazov. 

Gledajući filmove koji se ove godine takmiče za Oskara u kategoriji Najbolji kratki film, komotno mogu da napišem da postoji zaista nešto nesvakidašnje i prelepo u ovom formatu. Ispričati snažnu priču u nekoliko minuta koja ostavlja dubok utisak na publiku je posebna veština koju treba ceniti.

U kratkim filmovima nema prostora za previše dijaloga i komplikovane zaplete koji nas više umaraju nego što nas stimulišu. U ovoj formi, uglavnom se sve vrti oko jedne ideje koja mora biti dovoljno jaka da bi publika u potpunosti ušla u film.

Uzmimo za primer “Learning to Skateboard in a Warzone (if you’re a girl)”, jedan od naslova koji će se ove godine boriti za najprestižniju filmsku nagradu u kategoriji Najbolji kratki dokumentarni film. Kao što iz samog naslova možete zaključiti, ideja filma je vrlo jasna. Apsolutno je transparentno šta film obrađuje, ali to ne znači da film nije efektan. Naprotiv. To kratko putovanje na koje nas Carol Dysinger i Elena Andreicheva vode kroz Kabul je zaista dirljivo, čarobno i inspirativno.  

Da se vratimo na samu inspiraciju za ovaj tekst

Više puta sam pogledao kratak film/reklamu za Muchmellow i gledao sam je različitim očima svaki put.

Verujem da nisam jedini klinac kojem je bilo zanimljivije da izmišlja svoje igre nego da se oslanja na materijalne igračke. Štap i pljuca sa ringlovima, blato ili igra žace i lopova ipak su krili mnogo više potencijala za zabavu. I ovaj Munchmallow filmić upravo pogađa u tu žicu: slatkiš nije samo slatkiš, već i prilika za igru. A čovek je biće koje se igra, kako je još davno jednostavno zaključio jedan veliki nemački pesnik i filozof

Osim toga, ovaj filmić sam gledao i “stručnim” očima, kao neko ko se nagledao tone filmova, a takođe se bavi marketingom. Munchmallow ekipa je pokazala da ima smisla za toplinu i da razume dečiju maštu gde jedan komadić folije nije za đubre, već je vredan materijal, jedan deo slagalice igre koja tek otpočinje. Osim toga, film je uvezan sa divnim porukama “Malog princa” i podseća i nas, matore, na velike istine na koje zaboravimo u žurbi svakodnevnice i plaćanja računa. Ako ste se i vi bar malo raspilavili, znači da je film bio uspešan. 

Prednost dobrih kratkih filmova je u tome što “kompresuju” emocije i motivišu nas da se povežemo, ne dozvoljavajući da nam luta pažnja. Evociraju nam uspomene i izazivaju nostalgiju i empatiju.

U to sam se uverio i pre nekoliko dana, kada sam nakon vesti o tragičnoj smrti legende košarke Kobe Bryant-a odlučio da još jednom pogledam njegov kratki animirani film “Dear Basketball” za kojeg je dobio i Oskara. Iako ovaj filmić neće biti po svačijem ukusu, ipak ima dovoljno iskrenosti i mesta koja pucaju u sredu, pogotovo za fanove kako košarke, tako i Bryant-ovog lika i dela.

Koji su vaši omiljeni kratki filmovi? Volite li ovu formu? Šta mislite ko će od kandidata u tri različite kategorije za kratki film osvojiti Oskara ove godine?

unlimited.rs web hosting

TAGOVI:

adidas
istorija filma
kenzo
kratki film
munchmellow
nike

OSTAVI KOMENTAR, ULEPŠAJ MI DAN

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Ulogovan kao . Izloguj se?