Ne mogu da se setim kada sam poslednji put sa ovoliko velikom dozom uzbuđenja seo da pogledam određeni film. Peti po redu dugometražni igrani film meksičkog reditelja Gabrijela Gonzalesa Inaritua (Alejandro González Iñárritu) me je svega nekoliko sekundi nakon gledanja prvog trejlera u potpunosti kupio i naterao da vrlo posvećeno pratim sve vesti, isečke i intervjue vazane za ovaj film, ne bi li skupio što više informacija o ovom intrigatnom i dosta neobičnom projektu.
Rođen u Meksiku 1963. godine, ovaj talentovani i perspektivni reditelj proslavio se već prvim filmom – „Pasji život“ („Amores Perros“) 2000. godine. Film je bio nominovan za Oskara, a osvojio je još i dodatne 33 filmske nagrade na mnogim festivalima, među kojima su i BAFTA i nagrada kritičara Filmskog festivala u Kanu.
Poznat kao filmadžija koji se redovno bavi subjektima koji u neku ruku u ulaze u poslednji čin svog postojanja, ono što sam znao da ću dobiti od Birdmana, iako se klasifikuje više kao komedija, nego kao drama, jeste jednu intrigantnu egzistencijalnu analizu čoveka koji u isto vreme vidi svet za ono što jeste, i za ono šta bi želeo da bude.
Radnja filma Birdman – The Unexpected Virtue of Ignorance (2014) prati Rigana Tomsona, nekadašnjeg izuzetno popularnog holivudskog glumca, koji je slavu stekao igrajući superheroja po imenu Birdman. Nakon što je odbio da se po četvrti put pojavi kao maskirani junak na velikom platnu, Riganova karijera je krenula da se kreće silaznom putanjom. Ista sudbina zadesila je i njegov privatni život. Pored braka koji je počeo naglo da se raspada, Riganu padaju u krilo i problemi njegove ćerke, koja je razvila “zavisnost” prema lakim narkoticima.
U nadi da ponovo vrati svoje ime na bilborde i naslovnice magazina širom sveta, Rigan preuzima na sebe odgovornost da iznese određenu Brodvejsku predstavu. Međutim, kao što to obično biva kada su Inarituovi likovi u pitanju, stvari počinju da se komplikuju i naš protagonista ubrzo dolazi u izuzetno nezavidnu situaciju gde pored same predstave, karijere i porodičnog života, mora da se bori i sa sopstvenim egom i unutrašnjim glasom koji mu konstantno govori da je patetičan.
Iako “Birdman” pokreće mnogo tema i ukazuje na tonu problema koji muče ljude koji se bave šoubiznisom, smatram da je primarni fokus ovog filma ipak usmeren ka samom indentitetu subjekta, kao i konstantnoj potrebi modernog čoveka da za sva svoja dela dobija validaciju od drugih. U vremenu gde društvene mreže igraju jedan od ozbiljnijih faktora, barem kada je sistem vrednovanja u pitanju, susrećemo se sa nebrojivo mnogo netalentovanih i praznih individua čiji uspeh govori samo jednu stvar – važno je biti popularan.
Nebitno da li tvoj rad poseduje određeni kvalitet, bez marketinga njegova vrednost je ravna nuli. Ono što danas predstavlja jedan od jačih faktora “uspeha” jeste sposobnost čoveka da aktivira što veći broj ljudi da piše i priča o njegovim delima.
Tokom filma, naš protagonista će se naći u nekoliko situacija gde će pokazati koliko zapravo strepi od suda kritičara i koliko mu je bitnije zadovoljstvo trećeg lica iz publike, nego njega samog koji ulaže sve što ima u ovaj projekat. Ovaj vid emotivnog egzibicionizma tačno oslikava prazninu koja se krije iza umetnosti koja se, po rečima mnogih, radi isključivo iz lične satisfakcije.
“Birdman” je ziasta genijalno napisan i realizovan film. Pun smelih subliminarnih poruka, “Birdman”, u nekoliko navrata tokom svog trajanja ponavlja poemu Rejmonda Karvera “What We Talk About When We Talk About Love”. Iako konkretan značaj ovog dela za film jedino zna sam autor istog, ono što sam ja uspeo da zaključim jeste da reči popularnog pisca stoje tu kao neki putokaz koji nas konstantno podseća koliko je danas lako pomešati popularnost sa iskrenim divljenjem svog auditorijuma.
Pored ozbiljnog kritikovanja modernog blokbastera i ukazivanja na prazninu filmova o superherojima koji danas generišu nadrealno velike sume novca velikim producentskim kućama, ono što mi se najviše dopalo u vezi “Birdmana” jeste to što se Inaritu odlučio da podari publici luksuz da sama odabere kako će se film odvijati i kako će se završiti.
Inaritu veruje u intelekt svoje publike. On nije jedan od onih autora koji oseća potrebu da je neophodno da svaku svoju misao elaborira na najbalniji način, kao što to mnoga holivudska imena danas rade.
Ne. Inaritu je autor koji komunicira slikama, scenama, emocijama i određenim detaljima, koji zahtevaju oštro oko i sposobnost posmatrača da razmišlja i razlaže u glavi ono što vidi na velikom platnu.
Šta znači plava boja, da li je bubnjar vesnik promene, da li je Rigan mrtav, lud, da li stvarno poseduje super moći, ili je sve ovo što se dešava samo san – isključivo zavisi od interpretacije samog posmatrača.
Inaritu predstavlja “Birdmana” kao otvorenu platformu na kojoj je sve moguće. Ne postoji pogrešno tumačenje ovog filma. Svaki drugačiji ugao i analiza ovog projekta samo dodaju dodatnu dimenziju filmu i čine ga još bogatijim.
Sama vizualna struktura projekta, inspirisana filmom “Rope”, govori da je Inaritu zaista bio spreman da izvuče maksimum iz svojih aktera. Dugački rezovi, veliki hod kamerom i radnja koja se konstantno prepliće svedoči da su akteri bili primorani da u svojim glavama drže velike komade teksta koji tokom filma treba da izgovore. Iako velike zasluge za uspeh “Birdmana” nosi sam reditelj, bogati dijalozi i vrlo uzbudljiv scenario, svakako treba pomenuti i ogroman doprinos glumaca koji je omogućio ovom naslovu da dominira u svim mogućim aspektima.
Majkl Kiton (Michael Keaton) je genijalan kao Rigan Tomson. Kao veliki poklonitelj dosadašnjeg rada ovog aktera, moram da pomenem da je ovo definitivno Kitonovo najbolje izdanje na velikom platnu i da ga svakako smatram jednim od najozbiljnijih kandidata za Oskara u kategoriji najbolja glavna muška uloga. Kiton ima izvanrednu podršku u Edvardu Nortonu (Edward Norton), Naomi Vots (Naomi Watts), Emi Stoun (Emma Stone) i Zaku Galifianakisu (Zach Galifianakis). Svako od ovih navedenih imena je zaista pružio svoj maksimum i smatram da svako od njih zaslužuje posebno priznanje za ono što je pokazao u ovom filmu.
“Birdman” je genijalan, provokativan i izuzetno smeo film koji zahteva od publike oštro oko i mogućnost da sama odabere put kojim će se kretati sudbina Rigana Tomsona.
Topla preporuka svim ljubiteljima nezavisne i alternativne kinematografije!
Ocena: 10/10
Бранко
Филм је стварно изузетан.
Главна поента филма је его….тј оно што заправо јесмо и оно што околина очекује од нас.
Главни јунак се прославио глумећи човека птицу – очигледно намерно изабран термин зато што треба да буде глуп колико глупо звучи. Под притиском околине и разних критичара, који не цене каријеру која се гради у костиму са гађама преко панталона, Риган одлучује да им покаже да је истинска легенда управо кроз бродвеј и кроз адаптацију књижевног дела (што је заправо стандардан рецепт).
Покушавајући да одбаци оно што заправо јесте, човек птица, и трудећи се да се покори мишљењу других и направи "уметничко дело" Риган запада у различите врсте криза које су фантастично представљене.
На крају главни јунак схвата ко је и све одушевљава управо тиме што је одувек био и остао човек птица. Успео је да покаже да на крају суперхерој увек побеђује, иако не носи експлицитно свој костим.
Још једно, изузетно остварење и поента.
Анониман
На крају поздравља суперхероја (блокбастере) који "и даље кења", отвара прозор, и каже: постоје и овакви филмови.
goranbogunovic
Napomenimo samo da je Majkl Kiton glumio Betmena. 🙂
urosmaxa
a gde ste gledali, ako sme da se pita??
pijanibrod
Birdman je filmska opera! Birdman nije samo fantastičan film, to je pomeranje granica umetničkog izražaja.Neverovatno, kao da je čitav film jedna scena, gluma potpuna, sve uloge maestralne, scenario, hiljadu puta 10
trle
Za mene je ovo 7/10 i nista preko
Toshke
Izvrstan film! Konačno povratak “staroj školi”dobrog dramskog teksta i pravoj umetničkoj glumi. Takodje i vremenu filmova po savremenim pozorišnim predstavama i modernim,inovativnim tekstovima. Kao što su to u svoje vreme bili “Tramvaj zvani želja” “Mačka na usijanom limenom krovu” “Dugo putovanje u noć” “Ko se boji Virdžinije Vulf”..itd. Pozdravljam!
Tum
Upravo odgledano.
Ovaj film me je podsetio na jednu, skorije pročitanu, konstataciju Eriha Froma o današnjem čoveku koji se brine oko svoje privlačnosti, umesto oko svog kapaciteta da voli. Privlačnost kao magnetizam dopadljivosti. Neophodnost da se bude voljen, slavljen, hvaljen, aplauzima propraćen, umesto da se prizna sopstvena manjkavost sposobnosti da se voli. Otkuda toliki vapaj da nas drugi proždiru ljubavlju (ili nekim surogatom njenim), a da mi nismo u stanju da produkujemo to za čime posežemo kod drugih?
Hvala na ovoj recenziji.